Kada danas razmišljamo o Ženevi, javljaju se različite asocijacije. Od svih gradova u svijetu, Ženeva je na samom vrhu prema općoj kvaliteti života. Ženeva je mjesto gdje žive ljudi pridošli iz svih dijelova svijeta. To je grad koji okuplja ljude iz raznih međunarodnih organizacija i institucija.
Želja za promjenama
Nekoć davno nije baš bi sve tako idealno kako se danas čini. Ipak, ženevski duh 16. stoljeća je tražio promjene. Protestantska reformacija se već širila s njemačkih prostora, pod vodstvom Martina Luthera. Francuzi su imali svojeg reformatora. Jean Calvin (Kalvin) je želio krenuti stopama rano crkvenog naučavanja, nastojeći provesti reformu unutar Crkve. Ipak, Calvin je želio dublju i snažniji reformu koja znači i unutarnju promjenu života pojedinca i transformaciju društvu.
Calvin je vodio reformaciju u Ženevi i postavio je teološke standarde za reformirane kršćane diljem Europe i svijeta. Ženeva se često naziva „Protestantski Rim“ jer je bila središte iz kojeg se kalvinizam širio. Kako je Calvin shvaćao odnose u društvu?
Crkva i svjetovno
Za Calvina, nadležnosti svjetovnog poretka i Crkve su različite. Svrha postojanja vlade je u garancijama sigurnosti, slobode savjesti i legitimaciji crkve. Ali država nije Crkva, jer je Bog odredio spasenje za one koji pripadaju Božjem Kraljevstvu, dok je država svjetovnog karaktera. Država ima pravo koristiti legitimnu silu zbog zaštite sigurnost unutarnjeg i vanjskog poretka, dok Crkva nema. Crkva je zajednica kršćana, tj. onih koji su predodređeni za spasenje na temelju Božje milosti u Kristu. Crkva, čiji poglavar je Gospodin Isus Krist, ima misiju propovijedanja Božje Riječi, a države ne. Duhovna se snaga i poslanje Crkve očituje i kroz odražavanje svetih simbola vjere, tj. sakramenata Krštenja i Večere Gospodnje.
Svrha je vladavine i u formiranju pravednih građanskih zakona, koji će regulirati odnose među ljudima, te tako osigurati mir i pravednost. Bog s nama komunicira kroz te zakone i daje spoznaju o tome što svojom suverenom voljom očekuje od nas. Poredak na zemlji je za kršćane tek nesavršeni prijelazni period i stanje prije odlaska u vječnost. Vlada je dužna na odgovornost prema Božjoj svrsi u stvaranju i reguliranju javnog poretka. Zbog odražavanja pravednosti u društvu, važno je da postoji pravosudni sustav koji omogućuje vladavinu prava. Moralni zakoni su jednaki za sve nacije jer ih daje Bog. Ipak, svaka nacija ima slobodu na specifične građanske zakone i oni bi trebali biti određeni sukladno različitim kulturnim okolnostima. Božja providnost je odredila različite forme političke vladavine, a tako i građanske zakone. Svi upravljači bi trebali biti podređeni Božjem suverenitetu.
Dobra vladavina
Dobra vladavina se očituje kroz rad onih koji su pozvani od Boga u javnu administraciju. Taj poziv je određen svetošću i zato zahtijeva određene obrazovne kvalifikacije i moralne karakteristike kao što su poštivanje zakona i reda, sposobnost samokontrole i discipline, predanost radu, odgovornost prema općem dobru građana i Bogu, mudrost i odgovornost u odlučivanju. Suverenitet u državi pripada Bogu i građanima koji imaju pravo izabirati svoje predstavnike. Sasvim je jasno da Kalvin potiče uspostavljanje načela stvaranja pravednog i demokratskog poretka, vladavine prave i javnog upravljanja.
Socijalna skrb i obrazovanje
Za ženevski poredak je bila važna skrb za siromašne i bolesne, što je bilo organizirano kroz suradnju s đakonskih službama. Za građane su važni obrazovanje i znanost, pa je trebalo formirati škole, u suradnji sa službama učitelja u crkvama. Obrazovni sustav u Ženevi je imao religijski i sekularni karakter.
Poredak i predodređenje
Prema kalvinskom učenju, građani su dužni prihvaćati i poštivati poredak, odnosno zakone koje donose. Pružanje otpora poretku znači neprijateljstvo prema građanima i Božjoj providnosti. Važna je podložnost kršćana svim institucijama. Crkva je dužna pozivati javnu administraciju na pravednost i odgovornost prema Bogu i građanima, jer su oni izvori suvereniteta na nebu i zemlji. Ništa nije slučajnost, već je stvar Božje providnosti. Ta doktrina Jeana Calvina je poznata kao nauk o predestinaciji.
Zakoni
Kalvinska teologija je imala utjecaj na donošenje zakona u Ženevi. Polazi od grješnosti svih ljudi. Naš razum nije dovoljan da bismo spoznali dobro i moralne istine, premda je važan za mnoge druge spoznaje, već nam je potrebna spoznaja Božje volje i milosti. To je moguće pod vodstvom Svetog Duha koji nas usmjerava prema istinama iz Svetog Pisma. Božji Zakon je objavljen kao vječno i nepromjenljivo pravilo moralnog života. Potpuno razumijevanje moralnog poretka je moguće tek u ispunjenju Zakona, a to se dogodilo u jedinstvu s Gospodinu Isusu Kristu, nakon njegovog dolaska za zemlju. Tako kršćani mogu imati zajedništvo s Kristom u Božjoj milosti, odnosno opravdanje po vjeri. Krist je univerzalni model Božje pravednosti. Kroz jedinstvo s Kristom, oni koji vjeruju u Krista sudjeluju u upravljanju svijetom. To se u Reformiranoj teologiji zove «kulturni mandat« kao poziv od Boga da se kršćanin potvrđuje kroz rad na ovom svijetu, ovisno o talentima koje im je Bog dao u obliku dužnosti da se otkrivaju i koriste za poziv.
Zakon je važan jer znači savršenu vladavinu pravde koju Bog daje ljudima. Zakon je otkrivenje Božje volje i autoriteta. Podložnost svakom zakonu je put prema svetosti Ceremonijalni zakoni iz Starog Zavjeta pronalaze ispunjenje i kraj u Kristu koji je kao Veliki Svećenik i Savršena Žrtva umro jednom za sve, pa te vrsta zakona više nije potrebna. A smisao Dekaloga je u Kristu.
Calvin naučava o tri vrste zakona. To su moralni, ceremonijalni i građanski zakon. Bit moralnog zakona se nalazi u Dekalogu, dok ostali zakoni daju širi smisao. Ceremonijalni zakon je vezan uz Izrael i prakticiranje ritualne čistoće, i prinošenje žrtava te se ne primjenjuje. Sav je zakon ispunjen u Kristu zato ga kršćani ne trebaju nasljedovati kao uvjet spasenja. Građanski zakon je Božja legislativa koja je dana ljudima za formiranje građanskog poretka.
Postoje tri funkcije zakona. Prva funkcija je odgojna jer Bog ljudima otkriva svoju pravednosti i volju kroz zakone. Druga funkcija je građanska, jer zakoni formiraju poredak pravde, mira i harmonije među građanima, te zabranjuje kriminal. Treća funkcija je načelna jer je intencija zakona da kršćane uči spoznaji Božje volje i principa. To je zakon saveza s Bogom. Calvin smatra da Božji Zakon vodi kršćane prema svetosti na dva načina. Prvo, Zakon pruža spoznaju Božje volje. Drugo, Zakon ima moć da uči ljude svetosti i odbacivanju grijeha.
Calvin i Weberova protestantska radna etika
Kapitalizam je Ženevi postojao i prije Calvina. Dakako, reformacija je dala zamah razvoju gospodarstva usvajanjem novih vrijednosti. Kasnije je njemački sociolog Max Weber je u svojoj popularnoj knjizi „Protestantska etika i duh kapitalizma“ namjeravao prikazati kako postoje paralele između nekih protestantskih etičkih principa i razvoja kapitalizma u 16. stoljeću, ali i kasnije. Ti principi proizlaze iz Svetog pisma, dok neki od njih ne postoje u Bibliji, već su dio društvenih i ekonomskih okolnosti na područjima koje je zahvatila reformacija. Koliko god paralela između protestantske radne etike i kapitalizma ima svoj smisao, isto tako je važno napomenuti da je razvoj kapitalizma bio tek djelomično uvjetovan protestantizmom. Također, premda je poznato što pojam kapitalizam znači, različiti su aspekti tog ekonomskog sustava, ovisno o vremenu i mjestu, a postoje i različiti socioekonomski modeli.
Temeljna vrijednost protestantske etike je rad. Weber izvorno koristi njemačku riječ „Beruf“, koja u prijevodu znači „poziv“. Bog je pozvao čovjeka da svojim radom služi odnosno daje svoj stvaralački doprinos zajednici. Uz radinost se javlja i princip skromnosti odnosno štedljivost. Takva praksa je vodila prema akumulaciji kapitala, koja je služila za investiranje. Upravo u kontekstu akumulacije kapitala kroz štednju kao vrlinu Weber koristi termin kapitalizam. Kalvinisti i puritanci (reformirani kršćani) su najviše isticali važnost takve radne etike. Premda je bogatstvo bilo posljedica Božjeg blagoslova kao nagrada za naporan i pošten rad (u skladu sa zakonima), protestantima je bilo važno odricanje od uživanja u bogatstvu, što je bit Weberovog opisa asketskog protestantizma. Novac tako nije bio objekt uživanja i potrošačkih strasti, već sredstvo akumulacije kapitala i investicija. Tako su rad i štedljivost kao vrijednosti protestantske etike ujedno postali vrijednosti kapitalizma koji se razvijao nakon reformacije.
Rad je preuzeo važnu ulogu u potvrđivanju čovjeka u društvu i pred Bogom. Time bogatstvo samo po sebi nije smatrano grijehom, osim ako prelazi u uživanje i ovisnost o novcu, odnosno novac postaje idolatrija koja zamjenjuje vjernost Bogu. Ili ako se novac dobiva na nezakonit način. Čovjek je određen od Boga da bude upravitelj svog vlasništva. To vlasništvo zapravo pripada Bogu i ne služi za uživanje, već za korištenje. Zato Bog daje pojedincima vlasništvo kako bi njime upravljali, te razvijali i realizirali svoje stvaralačke potencijale. Već Dekalog jasno pokazuje da je Božja volja u zaštiti privatnog vlasništva. Tako Božji Zakon traži od pojedinaca i poretka odbacivanje i zabranu svake vrste kriminala te želje da se prisvoji tuđe vlasništvo. A to je važno za shvaćanje tekovina zapadne civilizacije.
Rad je postao dužnost za sve one koji su sposobni raditi. S obzirom da je potrebna odgovornost svakog pojedinca, neuspjeh u radu ili odbijanje rada zbog lijenosti, odnosno siromaštvo takvih ljudi nisu imali opravdanje. Također je bila važna i podjela rada, zbog specijalizacije i profesionalizacije u izvršavanju različitih poziva, što povećava mogućnost izbora i općeg prosperiteta što većeg broja ljudi. Podjela rada je kroz prisutnost različitih poziva smatrana kao posljedica određenih darova (talenata) koje svaki pojedinac treba usavršavati. Svatko je odgovoran otkrivati vlastite ambicije i kvalificirati se kroz obrazovanje za svoj poziv. Štedljivost je dokaz skromnosti i odbacivanja užitaka u bogatstvu. Bogatstvo treba služiti čovjeku kao blagoslov i nagrada za rad te kao sredstvo buduće akumulacije kapitala odnosno investiranja. Rad je način kojime se pokazuje ljubav prema bližnjemu, u biblijskom kontekstu ljubav je „agape“, što znači znači činiti dobro.
Bankarstvo
Calvin (Kalvin) je smatrao da lihvarske kamate nisu dopustive, ali je podržavao nakon 1541. godine u Gradskom vijeću da kamatna stopa bude maksimalno 5%. 1557. godine je kamatna stopa bila povišena na 6.67% godišnje.
Napuštanje grada
Nakon što je Ženeva 1535. prihvatila reformaciju, a 1537. godine prihvatila sugestije o novoj organizaciji crkve, Jean Calvin (Kalvin) je 1538. godine trebao napustiti grad. Te godine je na izborima većinu dobila opozicija sastavljena od rimokatolika. Osim toga, iste godine je došlo do sukob između Calvina i gradskog vijeća. Calvinova želja je bila održavanje sakramenta Večere Gospodnje svake nedjelje, dok su Gradsko vijeće reduciralo broj održavanja tog sakramenta na četiri puta godišnje, prihvativši regulaciju iz Berna.
Povratak u grad i institucijalizacija Crkve
Kada se na poziv gradskog vijeća Ženeve vratio u grad, Jean Calvin je 1541. započeo raditi na crkvenom ustroju. Ženevska crkva je dobila ustav, čiji je organizacijski bio model i za druge crkve prezbiterijansko – reformirane tradicije. 
Ustroj je bio sinodalno - prezbiterijalni. Prezbiterijanizam u organizaciji je evidentan u podjeli moći među različitim službama, tako da niti jedna od njih nije mogla biti apsolutna moć. Suverenost u crkvenoj organizaciji pripadala je Gospodinu Isusu Kristu. Vertikalna podjela moći je evidentna u relativnim autonomijama lokalnih općina jer iznad njih postoji nacionalna sinoda, pod vodstvom moderatora (biskupa). Horizontalna podjela moći je evidentna u četiri službe: pastori, prezbiteri, učitelji i đakoni.
Služba pastora je bila organizirana u svrhu istinitog propovijedanja Svetog Pisma i odražavanja sakramenata. Ženevski pastori su se jednom tjedno sastajali zbog razgovora o Svetom pismu. Surađivali su s Gradskim vijećem koje je imalo izvršnu moć. Za njih je reformacija značila slobodu širenja spoznaja iz Biblije. Prezbiteri su bili izabrani predstavnici pripadnika lokalnih zajednica i vodili su brigu o zajednici kroz suradnju s pastorima. U svakoj lokalnoj općini je bilo dvanaest prezbitera. Sastajali su se pastorima svakog četvrtka ujutro. Pastori i prezbiteri su predstavljali vodstva o svakoj zajednici. Zajedno su činili prezbiterij. Veliku važnost su imali učitelji, zbog organizacije vjerskog i sekularnog obrazovanja. Tako su ljudi dobivali znanja i spoznavali istine vezane uz religiju i znanost. Đakoni su upravljali sustavom socijalne i zdravstvene skrbi u crkvama, da bi se osigurala financijska pomoć siromašnima i bolesnima.
Božji Zakon iz Svetog pisma je bio temelj za formiranje ženevskog zakonodavstva. Uz to su postojali i građanski zakoni, specifični za kontekst tog grada. Istaknutu poziciju u disciplini je imalo održavanje principa Dekaloga. Bit Dekaloga je u spoznaji da je svrha održavanja Zakona u pravednosti poretka. Iz karaktera Dekaloga proizlaze u širem smislu i drugi zakoni. Calvin je smatrao da su neki od njih važni zbog zakonskih regulacija društvenih i političkih odnosa. Tako Zakon donosi principe koji su vezani uz svetost braka i obitelji, privatnog vlasništva, nužnost govorenja istine i odnos prema radu. Postojale su i mnoge zabrane, vezane uz mito i korupciju, magiju, astrologiju, lažna proročanstva, nepravedna suđenja, nepreciznost u mjerenju, pijanstvo i drugo. Određeni zakoni su regulirali i spolni moral. Neki zakoni iz Svetog pisma su bili vezani isključivo za hebrejski kontekst Starog zavjeta, pa nisu pronašli primjenu u Ženevi, kao primjerice niz propisa o mjestima prinošenja žrtava Bogu, izgradnji Šatora, beskvasnom kruhu, blagdanima, nečistoj i čistoj hrani i životinjama, ropstvu, osveti, mesu, ljudima s kožnim bolestima i drugo.
U Ženevi su bili zabranjeni post, blagdani slavljenja tzv. svetaca, idolopoklonstvo prema štovanju kipova i slika Krista, Marije i svetaca, molitve za mrtve, bogoštovlja na latinskom, samostani, učenje o čistilištu i drugo. Blagdani su bili dopušteni isključivo nedjeljom, na dan sjećanja na Kristovo rođenje i uskrsnuće. Praksa anabaptističkih sljedbi je bila osuđivana, zbog odbijanja krštenja djece i neprihvaćanja autoriteta državnih institucija, te prakticiranja fanatizma i amorala.
Kršćanska sloboda
Važan element je predstavljala kršćanska sloboda. Ona se sastoji od tri dijela. Prvi je sloboda savjesti koja znači jedinstvo vjernika u crkvi po Kristovoj milosti, žrtvi i uskrsnuću, odnosno slobodu od grijeha i nadu za spasenje. Drugi je sloboda po održavanju Božje volje iz Zakona. Ali Bog ne gleda više dobra djela ili grijehe, već savršenu i pravednu žrtvu, te uskrsnuće Spasitelja i Gospodina Isusa Krista. Treći je sloboda činjenja svega onoga što nije protiv Božje volje. Sloboda leži u otkrivanju i korištenju talenata kroz rad kao oblik služenja zajednici.
Crkva je za Calvina zajednica kršćana, odnosno onih koji vjeruju u spasenje. To je odluka nepromjenljive Božje volje. Temelj je Crkve i njezini jedini Poglavar Gospodin Isus Krist, a svi kršćani su jedno u Njemu. Crkva je mjesto gdje se održava Bogoštovlje, propovijeda Sveto pismo, održavaju sakramenti. Crkva po Calvinu može biti različito strukturirana i dio različitih tradicija i teoloških sustava. Sve su crkve zajedno dio katoličke tj. sveopće Crkve.
Vanjski odnosi
Suradnja je između Ženeve, ostalih kantona i područja bila primarno religijske prirode. Calvin je surađivao s Heinrichom Bullingerom koji je bio pastor u Zürichu i Williamom Farelom, pastorom iz Neuchatela. Sa Zürichom je 1549. godine postignut konsenzus vezan uz sakrament Pričesti. Taj sporazum je povezao crkve francuskih i njemačkih kantona u razumijevanju tog sakramenta, nakon razdoblja nesporazuma. Calvin je isticao važnost zajedništva Reformiranih crkva, pa je surađivao s Francuzima, Nijemcima, Nizozemcima i ostalima koji su prihvaćali Reformiranu tradiciju. Suradnja je bila važna i s luteranima i anglikancima, dok je odbacivao suradnju sa anabaptističkim i drugim sljedbama.
Njegov nasljednik Teodore Beza je 1581. godine u Ženevi publicirao rad «Harmonija konfesija vjere«, u kojemu je namjeravao pokazati sličnosti u vjerovanjima luterana, reformiranih i anglikanaca, koji su bili konfesionalne crkve. Calvin je bio spreman pomoći talijanskim valdenzima kroz slanje pastora. U periodu boravka u Strassburgu surađivao s Martinom Bucerom i češkim husitima. Calvin je 1545. godine poslao pismo nizozemskom reformiranom pastoru iz Frizije, izrazivši želju za stvaranjem zajedničkog katekizma za sve Reformirane crkve.
Model pravne države u Ženevi je zahtijevao striktnu disciplinu uz poštivanje vjerskih i građanskih zakona. Neki religijski zakoni su bili vezani za privatnu sferu, što danas nije kažnjivo, već je dio slobode izbora svakog pojedinca. Nova obrazovna infrastruktura je bila pod odgovornošću službe učitelja u Reformiranoj crkvi. Njihova dužnost je bila u davanju instrukcija u skladu s naukom Svetog Pisma. Calvin je zahtijevao osnovno obrazovanje za oba spola, ističući važnost da svatko može odgovorno čitati Sveto pismo. Promovirao je i važnost sekundarnog obrazovanja. Obrazovanje je imalo religijski i sekularni karakter. Calvinov opsežan teološki rad iz 1536. godine «Instrukcije kršćanske religije» imao je moćan utjecaj postavljanje okvira protestantske reformacije i obrazovanje reformiranih kršćana. Ta knjiga ima bogati sadržaj različitih znanja iz područja duhovnosti, teologije, prava, ekonomike, sociologije i politologije.
Ženevsko sveučilište
1559. godine je otvorena je Ženevska akademija, koja je kasnije postala sveučilište. Bila je podijeljena na privatnu i javnu školu. Osnovna dužnost te institucije je bila obrazovanje djece i odraslih za crkvene i administrativne službe. Studenti su učili hebrejski i grčki, jer je bilo važno da pastor zna čitati Bibliju na izvornim jezicima. Važno je bilo i filozofsko obrazovanje. Sistematsko studiranje Biblije je imalo središnju poziciju u obrazovnom sustavu. Teodore Beza je u početku vodio akademiju. Osim toga, bio je i teološki i politički savjetnik francuskim hugenotima, koji su trpjeli represiju od strane papista. Na toj akademiji su studirali mnogi važni reformatori. Jedan od najpoznatijih je bio vođa škotske reformacije John Knox. On je pod utjecajem reformirane (kalvinske) teologije u Škotskoj 1560. označio početke za Škotsku (Prezbiterijansku) crkvu. Zbog svog obrazovnog sistema Ženeva je postala središte u koje su dolazili ljudi iz različitih područja. Najveće skupine su dolazile iz Francuske zbog kvalifikacija za pastore.
Socijalna i zdravstvena skrb
Infrastruktura socijalne i zdravstvene skrbi je bila pod odgovornošću đakonske službe. Važnost đakona je bila u organizaciji financijskih sredstava za pružanje pomoći siromašnima i bolesnima. Središnja institucija socijalne i zdravstvene skrbi u Ženevi je bila Opća bolnica. Vodstvo bolnice je pripadalo odboru prokuratora, izabranom od gradskog vijeća. Prokuratori su imali dužnosti financijskog menedžmenta organizacije. Njihovi sastanci su se održavali jednom tjedno, svake nedjelje ujutro. Bolničari su bili dužni davati medicinsku pomoć bolesnima, te su bili financijski odgovorni prokuratorima. Đakoni su često pronalazili siromašnima mjesta za smještaj ili spavanje, odjeću i obuću, te radna mjesta. Davali su im i kredite s niskim kamatama. Jedan dio učitelja je radio u bolnicama kako bi educirali djecu.
Izbjeglice
Veliki problem su bili imigranti, većinom siromašne izbjeglice u potrazi za slobodom savjesti zbog inkvizicijske represije. S obzirom na to, bolnica nije imala dovoljne kapacitete nakon određenog perioda. Tako su stranci formirali financijske fondove za siromašne izbjeglice. Postojala su četiri etnička fonda (francuski, talijanski i njemački i engleski). Calvin je imao izravni utjecaj u francuskom fondu. Preko toga fonda su se razvijali odnosi s francuskim hugenotima. Mnogi od njih su dolazili u Ženevu, pogotovo u periodu francuskog konfesionalnog rata od 1562. do 1598. godine.
U Ženevi su bila formirana tri vijeća. To su bili Malo vijeće, Vijeće 60 i Vijeće 200. Prvo vijeće je bilo najviše organ. Sastojalo se od 25 članova, među kojima 4 šefa, 2 tajnika i 1 rizničar. Nadležnosti tog organa su bile vezane uz nadzor javne administracije. Imali su i sudske funkcije. Drugi od navedenih organa je uspostavljao i održavao veze s drugim gradovima, regijama i širim područjima. Treći organ je posredovao između Opće skupštine i Malog vijeća. Opća skupština se sastojala od građana s izbornim pravom. Sva tri vijeća su imala zakonodavnu moć. Građani Ženeve su svake godine na izborima odlučivali o davanju legitimiteta i mandata svojim predstavnicima. Prezbiteri su bili izabirani svake godine i dobivali mandate za sva tri vijeća. Svaka lokalna općina Reformirane crkve je trebala poslati dvanaest prezbitera. Od tog broja, po dvoje iz svake lokalne općine su bili slani u Malo vijeće, po četvero u Vijeće 60, a po šestero u Vijeće 200. Pastori su imali pravo međusobnih konzultacija o kandidatima.
Stanovnici Ženeve su bili podijeljeni u tri skupine. Prvoj su pripadali svi rođeni unutar teritorija Ženeve. Imali su privilegije, ali i odgovornosti. Drugoj skupini su pripadali oni s privilegijama od Malog vijeća. Trećoj skupini su pripadali oni bez prava javnog sudjelovanja, ali su imali pravo ređenja za pastore.
www.reformator.hr
© Copyright
